Progresija znanja je obicno izazvana zeljom da se unaprijedi svakodnevica. Negdje sam (ne znam vise na kojem jeziku) upamtio ovaj citat…pa ga parafraziram ovdje na hrvatskome. Vecinom istina svih stvari i svih pomaka…jednako tako i pomaka (na bolje) kada je rijec o fotografskom znanju svakoga od nas.
Danas sve pocinje mobitelima…gledam mladje generacije rodbine…prvo iskustvo fotografije za njih je mobitel koji pripada roditeljima. Dodir sa fotografijom ostvaruju puno ranije nego smo mi u njihovim godinama mogli i imali priliku. U vrijeme kada sam ja bio balavi od 5, 6 ili 7 godina…foto aparat je bilo nesto sto je stajalo na najvisoj polici u stanu pokraj obiteljske zlatnine i obiteljske stednje u njemacim markama. Dakle, nesto vrijedno sklonjeno od nepazljivih ruku sto nije sluzilo za igru. Trebalo je dokazati odredjeno znanje i ozbiljnost da bi vam roditelji takvo sto povjerili na upotrebu. Srecom moji starci nisu veliki fotografski znalci tako da sam ja nakon par mjeseci participacije u foto, kino i video klubu i nakon par radionica organiziranih tamo…prebacio njihovo znanje i prakticki prisvojio dva aparata koja smo tada imali doma. Bila je to Praktica sa Carl Zeiss optikom (jedan objektiv, prime 50 ka) i Nikon F2 sa Nikorr optikom (zoom ali vrlo kratak i limitiran).
Kada bi i stekli kucnu reputaciju kao najveci fotografski znalac i dobili povjerenje da nosite “obiteljsko blago” i dalje je sam aparat bio mistika sa kojom nije bilo pretjerano puno interakcije. Dakle, stavili ste film u njega i stiskali okidac. On je bez obzira sto vi ucinili uvijek ispustio isti zvuk i uvijek reagirao na jednak nacin. Trebalo je zatim upoznati lokalnoga fotografa koji je imao radnju i komoru i masinu za razvijanje…kojemu ste kao klinjo na prvu bili dosadni i naporni i koji vas se sto prije htio rijesiti da ga ne ometate i da mu se ne motate po radnji. On vam je trebao jer niste imali para da kupujete silne filmove koji su vam trebali da naucite kako izmjena svakoga parametra na koji ste mogli utjecati posredstvom postavki na tijelu aparata ili objektiva mijenja konacan rezultat…ishod vaseg eksperimenta. Niste imali novaca da placate silna razvijanja i ucite na isto tako silnim greskama…frend sa foto radnjom bio je tada esencijalni faktor napretka vasega fotografskoga znanja.
Druga komponenta je bila biljeznica. U njoj ste (ako ste bili pametni i zeljeli nauciti) vodili evidenciju. Kada bi stavili rolu filma u tijelo i navrtili slot iza stakla u poziciju, zabiljezili ste broj negativa i zatim nakon sto ste postavili sve postavke na tijelu i objektivu i prije nego ste okinuli iste ste postavke zapisali ispod broja negativa…i tako za svako okidanje. Putem ste eksperimentirali…sa ekspozicijom, otvorom blende i osjetljivoscu filma na svjetlo. Zatim ste jedva cekali da narolate rolu i da odete do frenda u radnju i da se zatvorite u komoru…odradite pozitive i onda ih pretvorite u nesto “opipljivo” na masini.
Je li danas drugacije…i jest i nije. Komponente su i dalje iste…nacin ucenja je neusporedivo razlicit. Danas proces koji je nekada trajao par dana ili tjedana (koliko je proslo od kupnje filma dok iz njega niste dobili fotografije ispisane na foto papiru) traje par sekundi (vrijeme potrebno da vam aparat prikaze fotografiju koju ste upravo okinuli na display – u). Nekada vas je to kostalo filma koji ste morali kupiti, imali ste vrlo ogranicen broj pokusaja (obicno 36 okidanja po filmu), kostalo vas je zivaca i vremena, ispisanih biljeznica sa evidencijom uvjeta snimanja i parametara, zatim vas je kostalo razvijanja filma i na kraju ispisa pozitiva na masini na foto papir…i tako za svaku fotografiju za svaki film. Danas je to sve besplatno. Nekada je aparat bio “sterilna” hrpa mehanike sa kojom nije bilo interakcije, hrpa mehanickih uredjaja koja je naoko sluzila samo tome da film zastitite od nekontrolirana upada svjetla i razvucete ga, koja vam ostavlja i izrazito bitnu mogucnost da na njega nasarafite optiku koja je fotografiji davala karakter i ostavljala mogucnost za igru kadrom. Danas aparat komunicira sa vama…cim ga upalite…to je jos jedna novost…jer nekada ga nije niti trebalo “upaliti”…on nije imao baterije, nisu mu niti trebale…bio je uvijek tu i uvijek spreman, ali bez glasa i sugestije vama kao korisniku…jednostavno je sutio u kutu dok ga niste trebali, a kada ste ga uzeli u ruke nije zanovijetao i zalio se i navodio vas na ispravno, vec je imao potpuno povjerenje u kolicinu i nepokolebljivost vasega fotografskoga znanja…danas vas ogranicava, ne da vam da okinete dok se ne uvjeri da imate makar i malu sansu da nakon okidanja s postavkama koje ste postavili dobijete nesto sto mozete zvati fotografijom (sve ovo u slucaju da ste prvotno odabrali jedan od manualnih modova ili ne daj boze full manual…ali to podrazumjevam, jer ne vjerujem da su oni kojima se funkcijski kotacic na foto aparatu “zapekao” na auto postavci uopce izdrzali citati do ovdje).
Odgovori uz citat
Bookmarks