@ cionn
jesi primjetio kako posao na videu sa sportingom radi policajac?
ljude usmjerava kuda da idu, najgore što je napravio je gurnuo nekoga...
a ima i pendrek i štit...
a tada jesu bile stroge kazne, pogotovo u italiji, jel je filmić iz italije sa tekme roma - manchester, znači liga prvaka, gdje je sve još strože...
a u engleskoj je taj režim gore već jako dugo, tako da filmić star 5 godine "nije" star...
Evo, dala sam si i ja truda, ako mislite da vrijedi ovo što sam napisala, slobodno stavite bilo gdje...
Odga... See Moređam od nedjelje ujutro pisanje ovog maila, znam da će trajati... Kao prvo, htjela bih reći nešto o sebi. Imam 21 godinu, završavam 3. godinu na Ekonomskom fakultetu, prosjek 4,00, na utakmice idem od 15 godine. Ne hodam često po gostovanjima, nemam ekipu, dečku se ne želim „krpat“, ali domaće utakmice ne propuštam. Često vodim brata sa sobom na sjever, on ima 13 godina i skoro svaki put ga neki stariji Boys potapša po ramenu i kaže da mu: „Bravo mali, tako treba“ ili nešto slično. Svog sadašnjeg dečka, uskoro zaručnika, upoznala sam na putu na utakmicu Reprezentacije u Beč. On je magistar inženjer, planira upisati poslijediplomski studij ove godine. Ima stotine utakmica u nogama, što domaćih, što gostujućih. On i ja smo vam, gospodo draga, pravi huliganski par – Bonnie i Clyde Maksimira. Trgamo stolice po stadionu, ja unosim baklje, on ih pali. Zapravo, mog malog brata uglavnom ne pregledavaju na ulazu pa njemu damo da unese baklje na stadion. Nadam se da je sarkazam sasvim jasan… Kao takvi smo naravno zaslužili da nas se nasloni na zid i postrijelja sve kao što su se javili komentari pojedinih osoba. Moj brat, dečko i ja predstavljamo najveći korov ovog društva, osnovni problem.
Ekipa mog dečka su momci koji isto idu godinama na tekme. Radile su šake milijun puta, ne budite licemjeri pa recite da se prije nije tuklo na plesnjacima oko časti neke mlade dame ili u obranu svoje majke kad joj netko ime kaže uzalud. Šake su uvijek radile među dečkima. Moj otac mi je sto puta rekao koliko je puta skočio na nekoga… Noževi, pištolji i bombe su druga priča… Oni ne rade na stadionu gospodo draga… Oni rade ispred narodnjačkih klubova, u sobama disfunkcionalnih obitelji, u podzemlju ovog grada, u parkovima, na ulicama, ali ne na stadionu… Na mjestima gdje se kreću ljudi koji sjede u velikim foteljama raznih ureda i na mjestima gdje se svršava (oprostite na rječniku) na tekstove raznoraznih bezmozgovnih i nemoralnih ženturača koje pjevaju: „Napravi mi sina pod svetlima kasina“ i „Nisam ja za tante mante, volim luksuz skupe varijante“. U haustorima novinskih redakcija i stanova u kojem žive ljudi iz prethodnog opisa. Vjerujem da se zna na koga mislim. U šest godina koliko sam na stadionu nisam doživjela niti jednu neugodnu situaciju. Nitko me nikad od svih tih huligana nije dotaknuo, zašlatao, bio neugodan, navaljivao. U šest godina koliko idem na utakmice doživjela sam samo da kad krene „Ajmo svi purgeri moji“ dečki oko mene paze da me nitko ne gurne, da kad pljušti kiša u Zaprešiću prvi dečko do mene skine trenirku i da mi da se pokrijem po glavi i da me puste ispred sebe dok čekamo u redu za ući na stadion.
Subota… Okupili smo se na vrijeme, zapalili roštilj, slušali mjuzu, zezali se, popili koju pivu i sretni išli na stadion slaviti naslov svog kluba. Unatoč tome što smo kronično nezadovoljni situacijom u klubu, angažmanom pojedinih igrača i diktaturom koja se neprestano vrši nad nogometom, zaputili smo se na ono ruglo, na onaj voljeni stadion, sretni jer ćemo bodriti svoj klub. Padale su raznorazne prognoze rezultata, brojnosti na tribinama, ishoda utakmice, ali nikome nije palo napamet da će se ovako završiti… Krenulo je dobro, atmosfera je na sjeveru nakon dosta vremena bila odlična, navijanje nije bilo isforsirano, a onda smo samo primijetili da se na istoku nešto događa. Vidjela sam da je upala policija neposredno prije kraja prvog poluvremena i na sjeveru je počelo ozbiljno komešanje. Neki dečki su krenuli vidjeti što se događa, a čim je došlo poluvrijeme i čim su se ugasile kamere HRT-a policija je upala i na sjever. E, onda je krenuo pakao, svi su jurnuli prema gore, letjele su stolice i nakon nekoliko minuta policija je počela tjerati sve prema ogradi. Pala sam preko dva reda, ali me je netko ulovio i samo sam htjela vidjeti da su dečki iz moje ekipe ok. Počelo je drugo poluvrijeme i stvarno sam htjela otići sa stadiona, ali sam vidjela kako je policija jednog dečka i curu otpilila kad su ih molili da ih puste. Poluvrijeme je prošlo koliko toliko mirno, krenuli smo na brzinu silaziti sa stadiona i dok smo bili u rotoru, jedan kordon policije je krenuo odozgora, a drugi odozdo. Moj dečko, njegov prijatelj i ja smo se nekako izmaknuli, ali smo vidjeli da su stisnuli ljude u sendvič i da su mlatili pendrecima gdje su god stigli, ne pitajući tko je među tim ljudima jer ionako smo mi svi na sjeveru huligani. Uspjeli smo se nakon te navale spustiti niz rotor i onda su krenuli trčati za nama u parkiću kod „zmijice“. Gomila njih nam je bila iza leđa, a kombi je naglo skrenuo u Hondlovu, udario Passata koji je izlazio u rikverc i krenuli su na nas. Dio ekipe je preskočio ogradu Šumarskog fakulteta, a nas nekoliko je skrenulo iza nekih zgrada. Čuli smo samo jauke i vriskove i zvuk tupih udaraca pendrekom o kosti. Prošli smo nekud okolo i dovukli se do auta sretni jer nam se apsolutno ništa nije dogodilo. Upravo to što mi se nije ništa dogodilo je i bio razlog odgađanja pisanja ovog maila jer nisam htjela da se prikažem kao žrtvu, ali raznorazni komentari ljudi su me natjerali da si dam truda i pokažem svoje viđenje stvari.
