nogomet znaci puno. nisam trenirala nikad (mama nije dala, al sam odrastala igrajuci ga). nogomet je ponos (ne nacionalni, nemam takve aspiracije), veliki ponos. i njega jako volem.
al meni je rukomet van svake kategorije. obozavam, volim, pratim pobozno. u mladim danima sam imala VHS kaseta na izvoz s tekmama repke i badela 1862. obozavala lik i djelo Velimira Kljajica. i atlantu '96. sve nakon toga je bio san, cisti delirij. ljudi moji, od 10 zavrsnica mi smo odigrali 9. jel znate vi sta je to za zemlju poput hrvastke, za zemlju koju suci UVIJEK (osim sada, na suce nemam prigovora, bilo je zaista korektno) pokopaju.
koliko god smo nitko i nista, ogromni smo. najveci!! i to vrijedi bise od bilo kojeg sjaja medalje. jer znamo da smo najveci! volim ih. i da su zadnji voljela bih ih. uvijek. a nisu. srebrni su. nismo svjesni koliko je to OGROMNO!!

