Stadion. Mjesto puno emocija. Dok jedni tuguju, drugi se vesele. I tako već više od stotinu godina. Stadion je mjesto gdje se nađu i bogati i siromašni, i visoki i niski, i crni i bijeli, i mladi i stari… sve ih veže jedno, mnogim ljudima teško shvatljivo: ljubav prema svom klubu, svom gradu… Ja sam svake subote na stadionu. Ali ja nisam samo gledatelj. Ja ne sjedim na grijanom sjedalu, ne promatram utakmicu uz sok i čips. Ja sam navijač, onaj koji gleda utakmicu sa najlošijeg mjesta na stadionu. Jedan sam od onih koje će se prve proglasiti problemom u ovoj našoj državi. Jer, kada dođe do navijačke tučnjave, nisu više važni ostali problemi. Koga je tada briga za nezaposlenost, za branitelje na ulici, za pedofile u vrtićima, za pijane luđake na cestama? Nikoga, tada je stadion prva vijest. A baš taj stadion, meni je drugi dom. I mnogima je teško shvatiti koji je užitak pjevati i bodriti svoj klub po kiši i po snijegu. Mnogima je teško shvatiti zašto se na tribinama pale baklje, jer ih oni vide samo kao huliganizam. Ali jedna upaljena baklja mnogo je više. U njoj gore sve želje i sve nade ljudi koji se neće prestrašiti, već će časno braniti ime svog kluba, i ime grada koji im je sve podario.
U današnjem svijetu, gdje se sve vrti oko novca, teško se mogu razaznati vrijednosti koje u navijačkom svijetu još uvijek postoje. Vrijednosti koje su danas zaboravljene. Nešto kao čast, ponos, vjera. Onima koji nisu navijači teško je to opisati, ne može se riječima izraziti osjećaj kada pjevam sa tisućama ljudi od kojih mnoge ni ne poznajem, ali znam da srce svakoga od njih kuca kao moje. Neke su ljubavi vječne, besmrtne. Iako ih ne poznajem, znam da će me svaki od njih braniti, i znam da bih ja dao ruku u vatru za svakog od njih. Na tribini, svi smo jedno. Kasnije, kada pjesma utihne, a reflektori se ugase, početi će priče. I opet ćemo nekome zasmetati, opet ćemo biti državni neprijatelji. Uvijek isto, poput nekog beskrajnog dana, koji se stalno ponavlja. I svaki put budi se onaj plamičak vjere duboko u srcu, budi se nada da će doći pravda. Ali neće…Opet će pera novinara zaiskriti. Po nalogu nekoga gore, opet će riječi poput metaka pucati po nama. I možda oni to ni ne znaju, ali svaka ta riječ nekad boli više od pendreka. I dok svaka udara sve jače i jače, u meni se ponovo budi onaj prkos, i onaj ponos. Pa nakon svega, časno mogu reći: ponosan sam što sam navijač, jer to mi je u krvi…
Finale Lige prvaka. I onda rupa, crna, beskonačna, proždrljiva. Cijeli kontinent progutan je u manje od godinu dana, preteška je to igra; osim za jednog. Sve je spremno za holivudski kraj, ako može, dajte prijelaz iz jedan u dva, kap krvi ili dvije na travnjaku, i naravno junaka večeri. Liverpool ili Milan, masi je svejedno, spektakl je na cijeni...
Manchester - Roma, utakmica za kakvom gladuje nogometni puk, Scholes, Ronaldo, Giggs... kao da su izašli iz nogometnog udžbenika. Ovi ne smiju u Pakao, to je nogomet. Samo gutaš i šutiš, opijen blještavilom, glamurom, svjetlima reflektora i onom lakoćom igre. Nije ni čudo da ne vidiš, zavede te nogometna bajka; crvene tribine ispunjene gledateljima. Pogledaš bolje; gledateljima, ej. "Vragovi" trpaju, Talijani jedu travu od muke, a na tribini, arapski šeik zamotan u bijelu plahtu, veselo cupka i plješće svojim ljubimcima. Dvadesetak sekundi kasnije, sjeda natrag u udobnu crvenu fotelju s izvezenim grbom kluba i domahuje hostesi; žedan je. Ne razumiješ prijatelju moj. I ne krivim te.
Ne znaš ti da preko puta u pubu sjedi čovjek s pivom u ruci i krvavih očiju dere se na televizor, urla, navija; i ne shvaća kako se nakon 20 godina našao s pogrešne strane stadiona. Nema "spektakla" za takve, nikad više. Ostali su mu treninzi i rezerve; i TV. Ukrao si mu mjesto prijatelju, sa svojom udobnom crvenom foteljom s izvezenim grbom, gdje se on nekada smrzavao na betonu, poliven pivom uz pjesmu cijelog stadiona. A opet nikad sretniji. Delirij na 0:3, 0:4, nije bitno, van pameti, kontra svake logike. Sve si mu to ukrao, prijatelju, tu atmosferu i poznata lica, drugi dom, ili prvi, subotu popodne, i onaj osjećaj...kad grotlo podivlja. Osjećaj za uspomene, i ništa više. Drugo je vrijeme, vrijeme debelih džepova na rezerviranim sjedalima, sramežljivog pljeska i velike obmane. NBA. Fuj.
A opet, svi su zadovoljni, presretni, u deliriju. Svi osim navijača. Ukrali ste im nogomet, zamotali ga u šareni papir, prebacili sa stadiona u silikonske kutije i ponudili dolarskim bogovima kao predjelo, ku**u za dvosatnu zabavu. Od ljubavi se ne živi, jel? Lawrie Sanchez, zvuči poznato? Sumnjam, možda onim zagriženijima. A bio je blizu...tako prokleto blizu. Slave, moći, i da, navijačke ljubavi, one "uličarske". Vodio je Sjevernu Irsku u kvalifikacijama za EUro 2008., i to kako ih je vodio. Nikada nisu otišli do kraja, među velike dečke - a sada, Švedska, Španjolska, Danska, Latvija, svi ispod. S nevjerojatnom šansom, i brdo teških utakmica pred sobom; ali šansom za besmrtnost. I onda klizeći - drzak, s leđa, gattusovski. Mohammed al Fayed je namignuo, Sanchez se slomio i završio u Fulhamu, među elitom i gospodom. Dobio je sve, izgubio samo - poštovanje i obraz. Mala cijena za nekoliko nula...
I što nam se sprema ove srijede? Ušminkana predstava i - propast nogometa. Onog pravog, šmekerskog, igranog u doba kada su zime bile zime, a ljeta ljeta. Na betonskim hramovima bez GMO travnjaka, s desnim i lijevim krilom, pivom u ruci, tribinom stajanje, bez pokretnih krovova i LCD semafora. Izgubili smo se prijatelju u svemu tome, zagrabili ipak predaleko, za novčanicom previše. I ne mislimo stati. 30.000 stolica ove će srijede ostati na milost i nemilost sponzorima; bez ikakvog srama. Za klijente, ljubavnice, predsjednike i poduzetnike; ljude kojima klub znači koliko i meni finale Eurosonga. Klonirane Fani Stipković pitat će se zašto nema Beckhama i zašto ovi tamo pjevaju kad gube; i to će biti to. Kraj s prvim sučevim zviždukom. Tragedija uživo u vašem domu; uz osmijeh i kokice.
I tih par umjetnika, nogoloptačkih grofova i driblerskih oaza, sutra će se izgubiti u "taktičkim zadaćama", "pokrivanju i osvajanju prostora", "pozicioniranju" i sličnim ljigavim frazama. Kaka - 10.568 pretrčanih metara. Jeste li vi normalni? To je statistika? A koliko tunela, škarica, bicikala, driblinga? Nisam ni mislio. Tužna fešta presretnog prvaka, prskalice i konfeti za majstora taktike; nažalost i sutra na meniju. Uzalud tinte i vremena; ne razumiješ ti to, prijatelju moj, kako se voli nogomet...na sreću nikad nit' nećeš...
Hrvoje Vuković
"...Ako su problem nogometa transparenti, koreografije, bubnjevi i megafoni, onda je bolje da takav nogomet nestane. Donosioci ovakvih zakona kao i vječni kritičari navijača ne znaju na koga su se namjerili, namjerili su se na one koji jedini posjećuju stadione i zbog kojih se nogomet igra. Nogomet je već dovoljno uništen s prevelikom količinom novca koji se vrti u njemu, a pokušaj ograničavanja navijača uzaludan je trud jer prave navijače je nemoguće uništiti. "
Denis Povh
