Mala skola fotografije

Progresija znanja je obicno izazvana zeljom da se unaprijedi svakodnevica. Negdje sam (ne znam vise na kojem jeziku) upamtio ovaj citat…pa ga parafraziram ovdje na hrvatskome. Vecinom istina svih stvari i svih pomaka…jednako tako i pomaka (na bolje) kada je rijec o fotografskom znanju svakoga od nas.

Danas sve pocinje mobitelima…gledam mladje generacije rodbine…prvo iskustvo fotografije za njih je mobitel koji pripada roditeljima. Dodir sa fotografijom ostvaruju puno ranije nego smo mi u njihovim godinama mogli i imali priliku. U vrijeme kada sam ja bio balavi od 5, 6 ili 7 godina…foto aparat je bilo nesto sto je stajalo na najvisoj polici u stanu pokraj obiteljske zlatnine i obiteljske stednje u njemacim markama. Dakle, nesto vrijedno sklonjeno od nepazljivih ruku sto nije sluzilo za igru. Trebalo je dokazati odredjeno znanje i ozbiljnost da bi vam roditelji takvo sto povjerili na upotrebu. Srecom moji starci nisu veliki fotografski znalci tako da sam ja nakon par mjeseci participacije u foto, kino i video klubu i nakon par radionica organiziranih tamo…prebacio njihovo znanje i prakticki prisvojio dva aparata koja smo tada imali doma. Bila je to Praktica sa Carl Zeiss optikom (jedan objektiv, prime 50 ka) i Nikon F2 sa Nikorr optikom (zoom ali vrlo kratak i limitiran).

Kada bi i stekli kucnu reputaciju kao najveci fotografski znalac i dobili povjerenje da nosite “obiteljsko blago” i dalje je sam aparat bio mistika sa kojom nije bilo pretjerano puno interakcije. Dakle, stavili ste film u njega i stiskali okidac. On je bez obzira sto vi ucinili uvijek ispustio isti zvuk i uvijek reagirao na jednak nacin. Trebalo je zatim upoznati lokalnoga fotografa koji je imao radnju i komoru i masinu za razvijanje…kojemu ste kao klinjo na prvu bili dosadni i naporni i koji vas se sto prije htio rijesiti da ga ne ometate i da mu se ne motate po radnji. On vam je trebao jer niste imali para da kupujete silne filmove koji su vam trebali da naucite kako izmjena svakoga parametra na koji ste mogli utjecati posredstvom postavki na tijelu aparata ili objektiva mijenja konacan rezultat…ishod vaseg eksperimenta. Niste imali novaca da placate silna razvijanja i ucite na isto tako silnim greskama…frend sa foto radnjom bio je tada esencijalni faktor napretka vasega fotografskoga znanja.

Druga komponenta je bila biljeznica. U njoj ste (ako ste bili pametni i zeljeli nauciti) vodili evidenciju. Kada bi stavili rolu filma u tijelo i navrtili slot iza stakla u poziciju, zabiljezili ste broj negativa i zatim nakon sto ste postavili sve postavke na tijelu i objektivu i prije nego ste okinuli iste ste postavke zapisali ispod broja negativa…i tako za svako okidanje. Putem ste eksperimentirali…sa ekspozicijom, otvorom blende i osjetljivoscu filma na svjetlo. Zatim ste jedva cekali da narolate rolu i da odete do frenda u radnju i da se zatvorite u komoru…odradite pozitive i onda ih pretvorite u nesto “opipljivo” na masini.

Je li danas drugacije…i jest i nije. Komponente su i dalje iste…nacin ucenja je neusporedivo razlicit. Danas proces koji je nekada trajao par dana ili tjedana (koliko je proslo od kupnje filma dok iz njega niste dobili fotografije ispisane na foto papiru) traje par sekundi (vrijeme potrebno da vam aparat prikaze fotografiju koju ste upravo okinuli na display – u). Nekada vas je to kostalo filma koji ste morali kupiti, imali ste vrlo ogranicen broj pokusaja (obicno 36 okidanja po filmu), kostalo vas je zivaca i vremena, ispisanih biljeznica sa evidencijom uvjeta snimanja i parametara, zatim vas je kostalo razvijanja filma i na kraju ispisa pozitiva na masini na foto papir…i tako za svaku fotografiju za svaki film. Danas je to sve besplatno. Nekada je aparat bio “sterilna” hrpa mehanike sa kojom nije bilo interakcije, hrpa mehanickih uredjaja koja je naoko sluzila samo tome da film zastitite od nekontrolirana upada svjetla i razvucete ga, koja vam ostavlja i izrazito bitnu mogucnost da na njega nasarafite optiku koja je fotografiji davala karakter i ostavljala mogucnost za igru kadrom. Danas aparat komunicira sa vama…cim ga upalite…to je jos jedna novost…jer nekada ga nije niti trebalo “upaliti”…on nije imao baterije, nisu mu niti trebale…bio je uvijek tu i uvijek spreman, ali bez glasa i sugestije vama kao korisniku…jednostavno je sutio u kutu dok ga niste trebali, a kada ste ga uzeli u ruke nije zanovijetao i zalio se i navodio vas na ispravno, vec je imao potpuno povjerenje u kolicinu i nepokolebljivost vasega fotografskoga znanja…danas vas ogranicava, ne da vam da okinete dok se ne uvjeri da imate makar i malu sansu da nakon okidanja s postavkama koje ste postavili dobijete nesto sto mozete zvati fotografijom (sve ovo u slucaju da ste prvotno odabrali jedan od manualnih modova ili ne daj boze full manual…ali to podrazumjevam, jer ne vjerujem da su oni kojima se funkcijski kotacic na foto aparatu “zapekao” na auto postavci uopce izdrzali citati do ovdje).

Nacin ucenja se nepovratno i iz korijena izmijenio. Digitalna fotografija je ucinila toliko dobra za razvoj i dostupnost fotografije siroj populaciji. Skratila je i pojednostavila process ucenja i ne manje bitno omogucila pristojne fotografske rezultate cak i ljudima koji ne zele uciti. Donijela je i mogucnost da se greske ili greskice nastale prilikom fotografiranja otklone i kasnije…ovo je dvojako jer u odredjenoj mjeri post processing unistava esenciju fotografije. Naime, danas proces produkcije fotografije u velikom broju slucajeva pocinje kada se prebaci sadrzaj sa memorijske kartice foto aparata na racunalo…sadrzaj koji bi vec trebao predstavljati konacan rezultat. :) To nas u slucaju da sam fotograf ne radi i post procesing dovodi do situacije da jedna fotografija u biti ima dva autora…onoga koji je foto aparatom zarobio sirovi material i onaj koji ga je dodatno rafinirao na racunalu jer nerijetko obojca imaju slican utjecaj na karakteristike konacnoga rezultata. Takva percepcija fotografije i metoda koje dovode do konacnoga fotografskoga rezultata mijenja ne samo metodologiju nego i sadrzaj sveukupnosti znanja i vjestina koje fotograf danas mora posjedovati.

Ljudi danas krenu uciti kada su po nekadasnjim mjerilima “vec iskusni” fotografi. :) Time zelim reci da iza sebe imaju hrpu relativno uspjesnih fotki (uspjeh definiram time da je na fotografiji objekt prepoznatljiv i razluciv) koje su udarali da objave na FB, Tweeter...blog... S vremenom ipak shvate da ima ekipe cije fotografije jednostavno izgledaju bolje…puno bolje. Naravno prva sumnja pada na “photoshop”, tocnije receno na obradu nakon fotografiranja (fotosopiranje je digitron digitalne fotografije…i tako se danas naziva bez obzira koji SW koristite :)). Naravno, nakon prvoga guglanja shvacaju da iza fotki stoje pravi pravacti foto puristi koji svoje fotke nikada ne post procesiraju. :) Jasno je da takvi danas ne postoje, ali recimo da im u tome trenutku naivna mladez povjeruje…i vec su na sljedecem pitanju: “Pa ja imam opak mobitel i jos opakiji foto apparat. Ima sve tehnoloske novotarije koje se pozeljeti daju…sto meni fali da okidam takve fotke?”…slijedi guglanje i nakon prvih hitova koji govore o ekspozicijama, fokalnim duljinama i zonama, otvorima blende i omjerima dijametara senzora…zakljucak je: “Hmmm…znaci tome sluzi ono M na funkcijskom kotacicu!” ili “Starci seru da su ovo sranje od fotica koji su mi dali za rodjendan platili 500 EUR!”. I onda krece ucenje.

U srzi svake fotografije je svjetlo. Netko je u jednoj temi napisao kako bi fotografija u slobodnijemu prijevodu sa grckoga znacila “crtanje svjetlom”. Svjetlo na fotografiji određuje raspoloženje, stvara dubinu ili naglašava objekt…cini esenciju prikaza referirali se mi na njega metafizicki ili cisto tehnicki. U art fotografiji sustina je cesto igra svjetlom na nepredvidiv i za oko promatraca neocekivan nacin…u dokumentaristickoj fotografiji, svjetlo je sila koja “zarobljava” trenutak u vremenu i cini okosnicu ekspresije. Svjetlo je sila koja nepobitno utjece na sve komponente fotografije, posredno i vrlo izravno, osim mozda kadriranjana na ciju efektost ili utilitarnost utjece neposredno.

Sam karakter svjetla koje “lovimo” na fotografiji moze biti razlicit. Tako svjetlo moze u fotografskom zargonu biti “meko” ili “tvrdo” (agresivno), moze biti “toplo” ili “hladno”…ali o tim cemo finesama kasnije…sada je bitno da utvrdimo objektivne parameter koji na svjetlo na fotografiji utjecu ili ga opisuju.

Neke se teme koje vec imamo na forumu osvrcu na sveobuhvatnost utjecaja svjetla na fotografiju (te teme navodim ispod…ipak ako st bas vi ti koji zelite krenuti sa ucenjem savjetujem da ovu temu procitate do kraja prije nego li krenete na ostale teme navedene na linkovima):

http://cafe.mobil.hr/threads/11420-K...fotografiranja
http://cafe.mobil.hr/threads/36961-H...e)-fotografija
http://cafe.mobil.hr/threads/17818-M...fotografiranje)
http://cafe.mobil.hr/threads/11423-F...-u-fotografiji

Jasno je da je svjetlo alfa i omega fotografije, stoga su sve opcije koje nam foto aparat i njegova optika nude a kojima mozemo intervenirati na parametrima koji reguliraju svjetlo na fotografiji iznimno bitne i cine osnovu svakoga znanja o fotografiji i fotografskim tehnikama i upravo radi toga po mome misljenju i jedinu ispravnu pocetnu tocku svakoga ucenja o fotografiji. Tu točku cemo malo preciznije opisati novim pojmom a to je…ekspozicija.

Ekspozicija je u sustini kolicina svjetla koja pada na film ili senzor fotoaparata, sto rezultira ukupnom svjetlijom ili tamnijom fotografijom (EV = exposition value). Na suvremenim aparatima vidjeti cete skale koje odrazavaju te vrijednosti, obicno od 6 do 9 stupnjeva uz opasku da bi 0 EV trebalo biti stupanj koji bi dao uravnotezenu vrijednost svjetla na fotografiji prema procjeni fotoaparata. Razlika izmedju stupnjeva je poprilicno vidljiva fotografiji (probajte se igrati sa EV postavkama na svome aparatu u manual mode – u zadrzavajuci sve ostale postavke jednakima pa provjerite na vecem display – u razlike na fotografijama istoga kadra sa razlicitim EV ).

Dakle, zaključak je…bitno je jedno…a to su tri stvari :)...sveto trojstvo svake ekspozicije na svakoj fotografiji:

1. Brzina zatvaraca (shutter speed) ili nekada se ova kategorija navodi i kao vrijeme ekspozicije (exposure time)
2. Otvor blende (f)
3. Osjetljivost medija na svjetlo (ISO kada govorimo o digitalnim aparatima sa foto chipom ili ASA/DIN ako govorimo o analognim aparatima koje kao medij koriste film)

Brzina zatvaraca

Brzina zatvaraca je duljina vremena koju zatvarac (shutter) ostaje otvoren i time u toj kolicini vremena dopusta svjetlu da prodire do foto chipa ili filma kao medija (bas se zato cesto ta kategorija naziva exposure time ili vrijeme ekspozicije jer se moze jednoznacno opisati i kao vrijeme izlozenosti medija svjetlu).

Sam zatvarac, da ne ostane sterilno i apstraktno jer se onima koji su krenuli sa digitalnim konzumnim aparatima ili mobitelima moze uciniti cudnim, jest kod analognih i digitalnih SLR aparata jedna da se maksimalno pojednostavljeno izrazim obicna “klapna” koja otvara “prolaz” izmedju objektiva i tijela foto aprata i time dopusta neoometan ulazak svjetla do senzora ili filma:

https://iso.500px.com/wp-content/upl...tter_cover.png

Promjena polozaja te klapne je upravo onaj karakteristican zvuk “okidanja” kod analognih i digitalnih SLR foto aparata (cak je i sam zvuk karakteristican za pojedine brandove foto aparata s obzirom na tehnicko rijesenje i komponente koje su koristene u konstrukciji i izradi mehanickoga zatvaraca). Kod konzumnih digitalnih aparata ili mobitela naravno da konstrukcijski ne izgleda tako i naravno da ne predstavlja mehanicku jedinicu vec se koristi elektronicki zatvarac. Elektronicki zatvarac najjednostavnije moguce objasnjeno ili pusti ili ne pusti struju do najstinijih elemenata foto chipa (pixela)…a time oni mjere odnosno ne mjere svjetlo koje je u vremenu ekspozicije do njih stiglo. Glavna prednost elektronickoga zatvaraca je usteda mjesta u kucistu jer se relativno veliki i nezgrapan komad mehanike zamjenjuje jednostavnim elektronickim sklopom. Upravo je to konstrukcijska razlika koja je digitalnim aparatima omogucila da budu toliko manji od klasicnih analognih foto aparata.

Pitanje koje si oni intuitivniji od vas sad postavljaju jest…zasto uopce digitalni SLR modeli imaju mehanicki zatvarac a ne elektronicki? Odgovor nije tako trivijalan…najprije da se osvrnemo na analogne aparate…oni koriste film kao medij i kod njih nema mogucnosti izbora, dakle moraju imati fizicku prepreku ulazu svjetla u tijelo aparata u kojemu se nalazi film. Kod njih je dakle mehanicki zatvarac jedino rijesenje. Digitalni aparati imaju sensor i teoretski bi svi oni mogli biti opremljeni elektronickim zatvaracem. Trenutna filozofija jest…ako se stedi mjesto i material, ako se zele dobiti sto manji i laksi modeli…proizvode se sa elektronickim zatvaracem. Ako gazimo u SLR klasu i “ekonomicnost” na mas i i dimenzijama tijela nije najbitniji parameter…proizvodjaci se najcesce jos uvijek odlucuju na mehanicki zatvarac. Prednosti imaju i jedan i drugi pa cu ovdje navesti samo neke. Elektronicki zatvarac, pored vec navedene ustede na materijelu i masi i dimenzijama tijela, nema pokretnih dijelova stoga je manje vjerovatno da ce dozivjeti kvar te iz istoga razloga trose manje struje (baterije dulje traje). Dodatno s obzirom na to da nema pokretnih dijelova moze funkcionirati i mnogo brze od mehanickoga zatvaraca (mehanicki zatvaraci rado sa vrijednostima do 1/8000 sekunde dok elektronicki mogu okidati mnogo brze od te vrijednosti). Jos je jedna prednost elektronickih zatvaraca sto su potpuno besumni odnosno s obzirom da ponovno nemaju pokretnih dijelova prilikom okidanja ne proizvode niti zvuk niti vibracije (tu prednost su proizvodjaci vrlo sposobno anulirali dodavsi mali zvucnik na foto aparat koji prilikom okidanja elektronickoga zatvaraca reproducira zvuk okidanja mehanickoga zatvaraca). :) Prednosti koje ima mehanicki zatvarac su nesto manje izoblicenja na fotografijama (rolling shuter izoblicenja) te nesto vece brzine sinkronizacije sa bljeskalicama.

Uopceno, bez obzira na tip zatvaraca…sto je dulje “zatvarac” otvoren to ce vrijeme ekspozicije biti dulje i time ce vise svjetla doprijeti do foto chipa ili filma foto aparata, a time ce i sama fotografija kao konacan rezultat fotografiranja sadrzavati vecu kolicinu svjetla. Ipak, sto je vrijeme ekspozicije dulje to ce teze apparat biti zadrzati mirno te se sto je ekspozicija dulja povecava i vjerovatnost pojave anomalije koju nazivamo “mutnoca” ili “blur”.

Aomalija nastaje kao izravna posljedica pomaka foto aparata u odnosu na objekt fotografiranja. Sto je objekt dalje is to se koriste veca opticka povecanja objekta (zoom objektivi) to ce anomalija biti izrazenija jer ce prilikom velikih povecanja objekta optikom mali pomak foto aparata rezultirati velikim relativnim pomakom objekta uz uvecanje.

Otvor blende

Otvor blende je velicina otvora objektiva kroz koji se propusta svjetlost prema mediju (foto chipu ili filmu) tijekom vremena ekspozicije (malo prije objasnjena kategorija) . Sto je f vrijednost manja (f1.4, f2, f2.8, f4), vise svjetla prolazi do medija, sto rezultira sa vise svjetla na fotografiji kao konacnom rezultatu fotografiranja. Sto je f vrijednost veca (f16, f22, f32) manje svjetlosti prolazi do medija.

Pored regulacije ulaska kolicine svjetla prema mediju (chip/film) otvor blende regulira jos jednu izrazito bitnu kategoriju u foto svijetu koju nazivamo dubinom foksnoga polja (DOF ili depth of field). Ovu kategoriju nikako ne treba pomijesati sa fokusnom duljinom (FL ili focal length koja znaci sasvim nesto drugo).

Dubina fokusnoga polja moze biti opisana kao udaljenost izmedju najblizega i najudaljenijega objekta u kadru od objektiva foto aparata, a koji su prikazani “prihvatljivo” ostro. Ovisnost f broja i DOF vrijednosti je kako slijedi…sto je f broj manji to je udaljenost izmedju te dvije tocke manja a time je manja i dubina fokusnoga polja manja. Sto je f broj veci to je dubina fokusnoga polja veca. Za jednoliko ostru sliku pogotovo u kadrovima krajolika ili arhitekture vrlo je pozeljno koristiti veci f broj. Takve postavke zadrzavaju prednji plan i pozadinu slike u fokusu. Medjutim, buduci da je i otvor blende time manji i manje ce svjetla doprijeti do medija, sto ce rezultirati “tamnijom” fotografijom. Shodno tome ako zelite vecu dubinsku ostrinu morati cete zatvoriti otvor blende a to znaci da cete morati povecati vrijeme ekspozicije kako bi dobili ispravno osvijetljenu fotografiju.

Opisavsi ovo…pitanje je zasto bi i kad netko uopce htio rabiti velike otvore blende (mali f broj). E, pa postoji i za to razlog. Naime, veci otvor blende izrazito je pozeljan u uvjetima slabijega osvjetljenja jer omogucava kraca vremena ekspozicija i time i manju vjerovatnost blur anomalije nastale radi pomaka foto aparata uslijed dugih ekspozicija. To opet omogucava fotografu fotografiranje bez dodatnih izvora svjetla u interijerima ili drugim uvjetima smanjena svjetla. Objektivi (optika) koja omogucava velike otvore blende obicno je vrlo skupa jer osim sto daje autonomiju kratkih ekspozicija fotografu omogucava da u kadru “izolira” odredjeni objekt koristeci malu dubinu fokalnoga polja (koja je ponovno vezana uz male f brojeve) na nacin da samo objekt koji je pozicioniran na distanci koja je u fokusu bude jasno prikazan i time u distinkciji u odnosu na objekte koji su pozicionirani izmedju objektiva foto aparata i objekta i pozadine samoga objekta (koji su zamuceni).

---------- Post added at 12:44 ---------- Previous post was at 10:54 ----------

Osjetljivost medija na svjetlo

Posljednji clan trojstva je osjetljivost na svjetlo. Uz sve druge cimbenike koji su nesto deskriptivnije i apstraktnije vrijednosti, mozemo reci da je osjetljivost medija na svjetlo gotovo konstanta (pogotovo kada govorimo o digitalnoj fotografiji i ISO vrijednostima). Ovdje zelim skrenuti paznju na to da cu se referirati gotovo iskljucivo na ISO vrijednosti a da su ASA i DIN spomenute samo informativno (jer je okosnica ove male skole upravo digitalna fotografija i tehnologija i tehnika vezana upravo uz tu disciplinu).

Ugrubo ISO vrijednosti mozemo razdijeliti na nisku osjetljivost chipa na svjetlo (ISO 50 – 800) i visoku osjetljivost chipa na svjetlo (ISO 3200 i vise).

Sto uopce znaci “podizanje ISO vrijednosti”. Stvar je relativno jednostavna. Ukratko cemo se osvrnuti na film kao medij i na analognu fotografiju. Filmovi sa vecim ASA vrijednostima (takodjer vrijedi isto pravilo kao i za ISO…sto je veci broj to je film osjetljiviji na svjetlo) bili su filmovi sa jednostavno osjetljivijim kemijskim premazima kojima je trebala manja kolicina svjetla da bi je detektirali, odnosno kemijski reagirali na nju. Digitalni foto aparati imaju elektronicki chip. Najsitnija komponenta toga chipa je njegova najmanja autonomna jedinica koju nazivamo pixel. Pixeli detektiraju valnu duljinu svjetla koja pada na njih i taj podatak prenose elektronici (procesoru) foto aparata koji od tih sitnih tockica stvara fotografiju. Sto se vise struje pusti prema chipu odnosno svakome pixelu to su oni osjetljiviji na svjetlo. Stoga je podizanje ISO vrijednosti u esenciji veci podrazaj chipa strujom na sto on (pixeli) postaje osjetljiviji na svjetlo.

Naravno da kao i sa vremenom ekspozicije i otvorom blende…ima trik. Trik je taj da kako sam malo prije opisao, podizanjem ISO vrijednosti pixeli postaju “nabrijani”. Ti pixeli kao i svatko “nabrijan” posatju subjektivni i grijese puno cesce nego ako su “pri sebi” na nizim ISO vrijednostima. Kako grijese…grijese tako da krivo izmjere valnu duljinu svjetla koje padne na njih a s obzirom da ton (boja) svjetla ovisi o valnoj duljini u biti krivo odrede ton. To znaci da procesoru foto aparata salju krivu informaciju. S obzirom na to da ih ima ogroman broj (danasnji aparati rade sa chipovima od 10 – 20 milijuna pixela ili vise) neki ce precizno i tocno odrediti ton svjetla koje je palo na njih a neki ce promasiti. Oni koji promase vidjeti ce se na konacnom rezultatu (fotografiji) kao anomalija (situacija kada na fotografiji imate povrsinu odredjenoga objekta jednoga tona i po njemu sitne tockice u drugome tonu ili cak drugoj boji). Tu anomaliju nazivano sum (noise). Sto je ISO vrijednost veca…to su pixeli “nabrijaniji” a time je i njihova mogucnost greske veca…a time jasno dobivamo i vise suma na fotografiji kao konacnom rezultatu.

Danas manje vise svi procesori foto aparata imaju mogucnost filtriranja netocnih podataka dostavljenih od strane takvih “podivljalih” pixela. Ta mogucnost se naziva razlicito kod razlicitih proizvodjaca ali najcesce “noise reduction filter(ing)”. Koliko je god napredna ipak na fotografiji unistava detalje i ostrinu kompozicije, a ponekada utjece i na kontrast i dinamicki raspon stoga ju je bolje izbjeci (ja osobno ju imam iskljucenu u postavkama svoga foto aparata) jer ponekada je bolje (a pogotovo kada govorimo o crno bijeloj fotografiji) dobiti granuliran (“zrnat”) prikaz na fotografiji (rezultat visokih ISO vrijednosti bez noise reduction – a) od mutne i i nejasne fotografije (rezultat visokih ISO vrijednost sa noise reduction – om).

Zakljucak je i zlatno pravilo držite ISO podesen na najmanju mogucu vrijednost kojom mozete postici zeljenu brzinu zatvaraca (vremena ekspoizicije) i zeljeni otvor blende.

Za kraj mala rekapitulacija vezana uz sveto trojstvo svjetla u fotografiji:

• ekspozicija fotografije je kombinacija brzine zatvaraca (duljine trajanja vremena ekspozicije), otvora blende i ISO vrijednosti
• nazalost, ne postoji jedan “ispravna” kombinacija opisanih parametara koja garantira savrsenu ekspoziciju u svim uvjetima, a za svakoga fotografa ultimativni je cilj fotografija koja pazljivo balansira sve tri vrijednosti

Savjeti za postizaje ispravne ekspozicije:

• budite fotografski disciplinirani, ne okidajte “bez veze”, pratite parametre ekspozicije na display – u svoga foto aparata prije okidanja, promotrite kadar prije okidanja, ocijenite uvjete u kadru i sto zelite prenijeti na fotografiju
• odlucite se na postavke ovisno o okruzenju
• odredjeni modeli foto aparata upozoravaju cak i u manualnim modovima rada na to da je vrijeme trajanje ekspozicije prekratko ili predugo…pratite taj parameter u slucaju da vam ga aparat posjeduje i nudi kao opciju prilikom fotografiranja

Karakter svjetlosti (u kadru) na fotografiji

U jednome od prethodnih postova sam spomenuo da postoji i nesto “subjektivniji” osvrt na svjetlo u foto svijetu od pukoga pobrojavanja parametara koji prilikom fotografiranja na svjetlo na fotografiji utjecu. Te subjektivne komponente svjetlosti nisu u potpunosti ostavljeni subjektivnoj interpretaciji vec i oko njih postoje odredjena ustaljena pravila kada ih i kako rabiti i postici na fotografiji.

Najprije cemo definirati neke osnovne pojmove koji se najcesce spominju.

Toplo i hladno svjetlo

“Toplo” i “hladno” svjetlo vjerovatno su najcesce spominjani tandem kada je rijec o kategorijama karaktera svjetlosti. Moze ih se pojasniti ili probati docarati sa vise aspekata ali mozda je najjednostavnije krenuti sa komparacijom sa uvjetima u prirodi koje je svatko od nas dozivo. Zamislite prekrasan zalazak sunca za suncanoga dana…kada sunce pocinje doticati horizont sve u vidokrugu postake okupano crvenim, narancastim i zutim nijansama…sve boje postaju nerealno zasicene i sjene produbljene. Takvi uvjeti i takav karakter svjetla se opisuje kao “toplo” svjetlo. Slicni su uvjeti prikom fotografiranja pokraj otvorene vatre ili kamina u interijerima. Malo ublazeni ali i dalje srodni su uvjeti fotografiranja na umjetnoj rasvjeti koja isijava svjetlo u zutome dijelu spektra (neonska rasvjeta ili svjetlo klasicne zarulje).

Zamislite sada suprotnu sitaciju. Zamislite eksterijer za vrijeme prekrasnoga zimskoga dana dok je sunce visoko na nebu a citava je povrsina zemlje oko vas prekrivena snijegom uz plavo nebo bez oblacka koje se reflektira na snijegu i ledu oko vas. Takvi uvjeti i takav karakter svjetla se opisuje kao “hladno” svjetlo…i to naravno nije povezano cinjenicom da bi vam u takvim uvjetima bilo i temperaturno hladno vani :) vec time da bi vam u tome trenutku citavim kadrom dominiralo plavicasto svjetlo uz koje bi i bijele i sve svijetle plohe poprimale karakteristike ili gradirane tonove plave boje. Ponovno malo ublazeni ali vrlo slicni uvjeti fotografiranja dogadjaju se na umjetnoj rasvjeti koja isijava svjetlo u plavome dijelu spektra (halogena ili led rasvjeta).

Mogu li se ovi dojmovi potkrijepiti sa tehnicke strane…jasno. Postoji tehnicki pojam koji vrlo jednostavno moze objasniti ove netom opisane “pojave”. Taj se tehnicki pojam nazova temperatura boje. Svaka boja ima odredjenu temperaturu. Ta se temperatura najcesce izrazava u kelvinima. Neutralni dio spektra bi se prema toj nomenklaturi vrtio negdje oko 5000K. Sve ispod toga kretalo bi se lagano prema “crvenome” dijelu spektra boje a sve iznad toga krece se lagano prema “plavome” dijelu spektra uz opasku da se vrijednosti temperature boje kod vise opisanoga zalaska sunca krecu oko 2000K a kod “snjeznoga podneva” oko 7000K.

Greske u balansu boja jedna je od onih kategorija na fotografiji koju cak i uvjezbane oci cesto propuste detektirati (u razumnim okvirima naravno). Postoji dobar razlog za to. Ponajprije neki diskutiraju da je upitno vidimo li mi svi bas jednako. Naravno da je vid u ljudi mjerljiva kategorija, ali jednako je tako nemoguce nekome tocno opisati kako bas vi vidite odredjeni kadar. Jasno je da se mozemo sloziti oko detekcije objekata i detalja u kadru, ali sam dinamicki raspon boja i tonova, mekoca ili ostrina pojedinih ploha, disperzija svjetla i njegovo rasipanje, dubina sjena…takve su finese tesko opisive i vrlo je upitno vidi li ih svatko od nas jednako, odnosno na koji ih nacin svatko od nas vidi. Nadalje, u poplavi fotografija kojima je dinamicki raspon boja nerealan i redovito amplificiran kao i kontrast i RGB parametara i razlika izmedju svjetla i sjene u kadru…u poplavi ekrana (TV/racunala/mobiteli…) kod kojih su prikazi na jednak nacin “obradjeni”, oko razvija toleranciju na nerealan prikaz boja i tonova. Rijetko tko kalibrira sve navedene uredjaje…pa tako i foto aparate.

E sad…jasno je da cilj fotografa u svakoj od opisanih situacija moze upravo biti uhvatiti takav “pretjerano obojeni” kadar bas takav kakav jest kako bi takve boje i takav ugodjaj izazvale impresiju kod promatraca i jasno je da kod takvih ekstremnih situacija taj “promasaj” preciznoga balansa boje na fotografiji pozeljan, ali ipak vecina fotografskih situacija zahtjeva od fotografa precizno odredjivanje balansa boje...vjestinu koju je relativno lako razviti ali ju je poprilicno tesko usvojiti kao naviku prije svakoga okidanja.

Naglasavam da sada iz “subjekivnih” i artistickih voda ponovno prelazimo na cisto tehnicku stranu fotografije i da opet govorimo o tehnickim pojmovima i mogucnostima digitalnih foto aparata sa kojima bi svaki iole abmiciozniji fotograf amater trebao biti upoznat.

Svaki foto aparat svjetlo detektira i mjeri foto chipom. Svaka boja u prirodi koju vidimo ima svoju strogo definiranu valnu duljinu. Sve se boje kriju u „bijeloj svjetlosti“. Ovisno o njenoj difrakciji i o poziciji odredjene valne duljine unutar sirine rezervirane za odredjenu boju u spektru, ona se manifestira kao ton te boje. Nase oko ima sposobnost razaznavanja izuzetno velikoga broja tonova iste boje. Mediji za detekciju svjetla na foto aparatima (govorili mi o filmu ili chipu na digitalnim foto aparatima) na zalost nemaju istu sposobnost. Tako, digitalni foto aparati imaju mogucnost razaznavanja i pohrane informacije na fotografiji ovisno o izabranome formatu fotografiranja. Vecina komprimiranih formata (dakle JPEG ili GIF i formata deriviranih iz dva nevedena) koristi 8 bitni prikaz tonova po kanalu za jednu boju. Dakle, ovim nacinom mozete dobiti prikaz 256 intenziteta (tonova) jedne boje, sto je daleko manje od broja nijansi tonova koje nase oko razaznaje, i pogotovo daleko manje od nijansi koje nam priroda nudi. Upravo zato nam se cesto fotografije cine manje zive ili manje realne od slike koju vidimo dok isti motiv gledamo golim okom. E zato tu uskacu sirovi formati fotografiranja (kada naravno govorimo o digitalnoj fotografiji). Sirovi formati (RAW, TIFF i sl.) koriste 16 bitni prikaz tonova po kanalu boje, sto omogucava detekciju i zapis vise od 65000 nijansi svake od boja. Upravo zato cesto mozete citati sve one silne savjete: „Ako zelite vise detalja, fotografirali u boji ili C/B, koristite sirove formate!“, jer i C/B fotografija nosi nijanse...nijanse sive, ali ipak nijanse.

Poanta jest…s obzirom da sve boje i tonovi potjecu iz “bijele svjetlosti” upravo je bijela boja ishodisna tocka/ishodisna vrijednost za svako odredjivanje boje ili tona chipa foto aparata. Ako foto aparat odnosno procesor foto aparata neposredno preko chipa krivo izmjeri i u rasponu krivo pozicionira bijelu boju i sve ce ostale boje i tonovi u prikazu odredjenoga kadra biti krivo prikazani (pod krivo smatram prikazani drugacije od onoga kako izgledaju u stvarnome kadru promatracu golim okom).

Aparat prilikom svakoga okidanja u rasponu “pozicionira” bijelu boju. To cini funkcijom koja se naziva Automatic white balance (AWB). Kako je i iz njenoga imena jasno aparat ju odredjuje automatikom. Kako se vec vise puta u ovoj maloj skoli pokazalo…aparat i nije bas uredjaj koji radi besprijekorno i bez greske…tako se pogotovo kod jeftinijih aparata sa cipovima manjih dimenzina i nize kvalitete te sa losijim procesorima desava greska prilikom pozicioniranja bijele boje u spektru. To dovodi i do “iskrivljenoga” prikaza i svih ostalih boja i tonova, pa slika ispadne nerealno “topla” ili “hladna” ovisno o smjeru u kojemu aparat promasi. To je nepozeljna karakteristika i valja se boriti protiv nje. Kod aparata koji vam ne nude mogucnost manualnoga odredjivanja balansa bijele boje, ponavljanje okidanja fotografije u istome kadru uz pozeljnu izmjenu svjetlosne vrijednosti je jedini nacin kojim mozete pokusati korigirati gresku foto aparata (ako ste u interijeru, dodavanje novoga izvora svjetla, upotreba bljeskalice ili pokusaj fokusiranja na neku svjetliju plohu…ako ste u eksterijeru mozete pokusati fokusirati na svjetliju plohu ali generalno malo toga mozete uciniti jer je i to poprilicno ocajnicki pokusaj).

Pravi lijek za opisani problem krivoga pozicioniranja bijele boje u spektru funkcije za automatski balans bijele boje je uporaba manualnoga odredjivanja balansa bijele boje (WB ili white balance funkcija). Nju ne nude svi foto aparati i ne nude ju na isti nacin. Neki foto aparati ju ne nude uopce, neki nude odredjeni broj predefiniranih postavki koje bi trebale dati najbolje rezultate u odredjenim uvjetima (npr. “oblacno”, “suncano”, “umjetna rasvjeta”, “tungsten”…). Neki foto aparati vam daju mogucnost da fokusiranjem fokusne tocke mjerite odnosno postavite reference za bijelu boju u tome kadru u kojemu ste trenutno. Neki cak daju mogucnost da odredjujete balans bijele boje u kadru putem unosa vrijednosti temperature (mahom u kelvinima…kako je prethodno objasnjeno).

Ako imate u manualnom modu fotografiranja na vasem aparatu mogucnost manualnoga podesavanja balansa bijele boje…svakako se poigrajte sa parametrima te funkcije da vidite kako njihove promjene utjecu na konacan fotografski rezultat, fotografiju, istoga kadra. Jednom kada svladate i “ukljucite” razmisljanje i o toj komponenti kadra/fotografije u svako okidanje vase ce fotografije dobiti na kvaliteti, a ukupna kvaliteta vasih fotografija svakako ce dobiti na konzistentnosti.