Mediji za pohranu podataka u digitalnoj fotografiji
Eto da i ja dam jedan mali doprinos.
Ovaj text sam postupkom COPY/PASTE prebacio iz jednog file-a sa diska a do njega sam došao preko neke stranice koju više nisam našao.
Memory Stick Duo
Uvidjevši kako je Memory Stick preglomazan za većinu prijenosnih uređaja poput mobilnih telefona (Sony Ericssonovih), dlanovnika (Clie), igraćih konzola (PSP) i MP3 playera, Sony je na tržište izbacio i njegovu smanjenu inačicu nazvanu Memory Stick Duo. Dimenzijama otprilike odgovara dvjema trećinama klasičnog Memory Sticka te ga je pomoću odgovarajućeg adaptera moguće koristiti i u uređajima koji čitaju isključivo MS.
Dolazi u (gotovo) svim varijantama u kojima i Memory Stick - običnoj, Pro, MagicGate, Pro MagicGate i Pro High Speed. Brzine i kapaciteti su, također, posve identični.
Secure Digital
Ovaj je standard memorijskih kartica nastao kao izravna nadgradnja MMC standarda. SD su kartice obično neznatno deblje od MMC kartica, imaju znatno više brzine prijenosa podataka (osim, možda, u usporedbi s najnovijima) te uključuju podršku za DRM (Digital Rights Management - tehnologiju zaštite autorskih prava). Najbrže inačice jednako su brze kao najbrže CF kartice, stoga se često koriste u zahtjevnijim digitalnim fotoaparatima te u dlanovnicima. U mobilnim ćete ih telefonima teško naći. Odnedavno postoje i iznimno praktične SD kartice s integriranim USB sučeljem i rasklopivim priključkom kojima je, umjesto čitačem, sa stolnog računala moguće pristupati izravno.
Najveći trenutno dostupni kapacitet je 4 GB, dok je maksimalan teoretski kapacitet (baš kao i kod MMC standarda) 128 GB.
Još jedna zanimljiva razlika između SD i MMC kartica jest podvarijanta standarda (SDIO) koja dozvoljava ugradnju kompliciranijih hardverskih proširenja u formu kartice, poput Bluetooth i WLAN adaptera, kamera, GPS prijemnika i tako dalje - slično CompactFlashu.
miniSD
miniSD je u svijetu kartica SecureDigital ekvivalent karticama RS-MMC u svijetu MMC-a. No, za razliku od specifikacije RS-MMC, miniSD se od svog "matičnog" standarda ne razlikuje samo dimenzijama, već i sučeljem (brojem kontakata). Ove kartice obično dolaze sa SD adapterom pomoću kojeg ih je moguće umetnuti u bilo koji utor za klasične SD kartice. Maksimalni kapacitet i performanse trebali bi biti identični SD standardu.
miniSD je prvi put predstavljen 2003. godine, paralelno s Memory Stickom Duo i xD Picture Cardom. Dizajnirao ga je SanDisk i to kao standard specijalno namijenjen mobilnim telefonima i dlanovnicima. Broj uređaja koji ga koriste relativno je malen (koliko je nama poznato, zasad samo par modela HP-ovih iPAQ-a, T-Mobile SDA i Panasonicovi X700 i X800), no to bi se vrlo brzo moglo promijeniti jer će u svojoj sljedećoj generaciji mobilnih telefona Nokia vrlo vjerojatno prijeći sa standarda MMC i RS-MMC na SD i miniSD.
CompactFlash
Najstarija vrsta memorijskih kartica, ne računamo li PC Cardove (nekad poznate pod imenom PCMCIA) - standard postoji već gotovo 12 godina (od 1994. godine). Sa svojih 36 x 43 x 3,3 milimetra najveća je od svih vrsta kartica koje su trenutno u uporabi, pa se koristi isključivo u kamerama, dlanovnicima i poluprofesionalnim te profesionalnim fotoaparatima. Prema prvoj specifikaciji, mogući kapaciteti su iznosili od 32 MB do 6 GB, a po posljednjoj reviziji standarda čak do 137 GB. Upravo zbog toga, kao i zbog vrlo robusnog, čvrstog metalnog kućišta, niske cijene i visokih dostupnih brzina prijenosa podataka CompactFlash kartice su se svih ovih godina i održale na tržištu. Pomaže im i činjenica što se, osim za pohranu podataka, koriste i za proširivanje mogućnosti uređaja (WLAN i Bluetooth adapteri, GPS prijemnici i štošta drugo) te što postoje CF adapteri u koje je moguće umetnuti praktički sve ostale vrste kartica.
Trenutno postoje dva oblika i tri inačice kartica CompactFlash, što neupućenima često stvara poprilične glavobolje i zbrku. CompactFlash Type I su kartice koje ćete najčešće naći na tržištu, a debele su 3,3 mm. Kartice s oznakom Type II su, pak, praktički isključivo takozvani Microdriveovi - mali tvrdi diskovi u obličju CF kartice - a od Type I kartica se razlikuju po većoj potrošnji energije i većoj debljini (5 mm). Istovremeno, definirana su tri CF podstandarda ili inačice - CF, CF 2.0 (ili CF+) te CF 3.0. Prvi je najstariji, najmanjeg maksimalnog kapaciteta i brzine, a posljednji uveden ove godine dopušta kapacitet do 137 GB te brzine prijenosa do 66 MB/s. Ovdje je važno napomenuti da proizvođači u imenu proizvoda obično ističu brzinu ili generaciju, a nikad oblik kartice, pa tako primjerice SanDisk Extreme II nije Type II kartica, već druga generacija SanDiskove brze serije Extreme.
SmartMedia
Prvi doista kompaktniji standard, nakon za mobitele, MP3 playere i većinu kompaktnih fotoaparata nepraktičnog i posve neprihvatljivog CompactFlasha, bio je SmartMedia, kojeg je patentirala Toshiba 1995. godine. Izvorno je predstavljan kao "nasljednik floppy disketa" (originalno ime je čak jedno vrijeme bilo Solid State Floppy Disk Card), no ustalio se kao standard gotovo isključivo u svijetu fotoaparata, uglavnom Olympusovih i Fujijevih. Moguće ga je naći i u nekim rijetkim, starijim MP3 playerima.
Kapacitet se teoretski kreće od 8 do 256 MB, a najveći kapacitet trenutno dostupan na tržištu je 128 MB. Postoje dvije inačice, 5 V i 3,3 V, a razlikuju se po položaju "odrezanog" kuta kartice.
Osnovna mu je prednost nevjerojatno malena debljina (0,76 mm) koju može zahvaliti jednostavnoj jednočipnoj konstrukciji bez kontrolera te, zbog toga, i niska cijena. Upravo je izostanak kontrolera bio i jedan od uzroka propasti standarda SmartMedia - stari uređaji su imali velikih problema s pristupanjem novim, većim karticama, jer su se njihovi kontroleri teško nosili s njima. Također su, zbog mekog kućišta i nedovoljno zaštićenih kontakata, ove kartice i nešto osjetljivije te se lakše oštećuju.